27 Kolovoz 2011
Dvije-tri s fotoreporterom

Siniša Kanižaj mladi je fotoreporter iz Zagreba. Sa svojih dvadesetak godina jako je zainteresiran za fotografiju, a njome već neko vrijeme ozbiljnije i bavi. Iza sebe ima 1300 objava u novinama, ali i na webu te šest naslovnica. Što taj mladi i ambiciozan momak misli o fotografiji i fotoreporterstvu te kakva su njegova iskustva ispitala je naša novinarka, Silvija Kovačić.

Silvija: Koliko dugo se baviš fotografijom i kako to da si se na to odlučio?

Siniša: Fotografijom se bavim od svoje 14 godine, to je sad otprilike 6 godina. Odlučio sam se na putu prema moru, što je ustvari i dosta smiješno ispalo. Tada sam napravio prvu smislenu fotku glavnog kolodvora u magli, s tračnica. Nakon te fotke oko mi je zapinjalo na dosta stvari koje sam zabilježio svojim prvim aparatom. Mamin prijatelj me savjetovao da se tog pravca držim s objašnjenjem da imam oko za stvari koje obični ljudi ne vide. I tako sam ustvari započeo putovanje kroz svijet fotografije.

Silvija:Koliko dugo si radio kao fotoreporter i za koga?

Siniša: Počeo sam kao koncertni fotograf za portal zvan “ptičica.com”. Oni su davali akreditacije, a ja njima zauzvrat koncertne fotke. U 2009. godini američki časopis o vatrometima “76 PYRO” zatražio me na otkup 3 fotografije vatrometa s dana vatrometa u Zagrebu. Ako su tvoje fotke dobre, nakon što ih vidi nekolicina ljudi, počet će ti nuditi razne poslove snimanja. Isto tako bilo je i sa mnom. Američka tvrtka “P&G” angažirala me za snimanje humanitarnog koncerta na Šalati što mi je otvorilo nove mogućnosti fotografiranja. U 2010. godini postao sam suradnik u najvećoj photo news agenciji “PIXSELL”, a nedugo poslije su me uzeli za honorarnog suradnika. Nažalost, zbog nekih, barem meni neobjašnjivih razloga, morali su me otpustiti. Odmah poslije otkaza, tvrtka “P&G” ponovno ima akcije i donacije te me uzima za svog službenog fotografa. Još uvijek surađujem s foto news agencijom “PIXSELL”, ali i dosta drugih portala.

Silvija: Prema tvome mišljenju, što je sve potrebno jednom dobrom fotoreporteru da bi na pravi način prenio vijest publici?

Siniša: Jednom dobrom fotoreporteru je najvažnija dobra fotografija. Najbitnije je da se ne vraćaš u redakciju s 50 loših slika nego s 5 dobrih. Makar svi misle da je takav posao lagan, ustvari je jako težak. Naime, ako si dosad snimao predsjednika 50 puta svaki put je drugačija situacija i nikad ne znaš što te čeka na snimanju. Posao je nepredvidiv i to ga čini unikatom, ako se znaš postaviti prema situaciji na snimanju onda ćeš najlakše publici prenijeti pravim načinom i tu vijest, u ovom slučaju dobrom fotografijom.

Silvija: Koja ti je najteža stvar u tom zanimanju?

Siniša: Nema najteže stvari, sve situacije na svim snimanjima su najteže. Što se tiče samog snimanja, najteže su prometne nesreće i sprovodi. Imao sam prilika gledati čovjeka pod tramvajem, automobilske nesreće gdje su auti cijeli smrskani bez tragova prepoznatljivosti, no opet, to su sve situacije kojima se jedan fotoreporter mora prilagoditi i gdje te redakcija neće pitati kako si se osjećao kada si snimao živog čovjeka pod tramvajem.

Silvija: Koje je tvoje mišljenje o poslu današnjih fotoreportera? Isplati li se taj posao, kakav je odnos drugih suradnika prema tebi i koliko su po tvom mišljenju cijenjeni fotoreporteri danas?

Siniša: Mislim da je jako težak. Nikad se ne zna kakvo je svijetlo na koncertu, kakvo će biti na nekoj promociji, hoće li reflektor biti okrenut točno u govornika, hoće li ti baš netko u pravom trenutku izaći u kadar. Ima puno stvari koje ti mogu biti najteže, a to su stvari na koje najčešće sam fotoreporter ne može utjecati.
Odnosi suradnika u tom poslu su jako dobri, ako pokažeš da ćeš pomoći toj osobi da napravi dobru fotografiju kao i ti, taj suradnik će ti istom takvom mjerom i vratiti. Fotoreporteri od strana agencija nisu previše cijenjeni, jer zbog jednog zeznutog snimanja možeš imati problema kao da se tjedan dana nisi pojavio niti javio na posao.
Fotoreporterstvo kao posao se isplati ako voliš to što radiš i ako te zanima daljnja situacija i tijek događanja na snimanju. Ako te ne zanima i ako nemaš ljubavi prema tome što radiš, drži se podalje jer ćeš biti jako nesretan s time što radiš.

Silvija: Koliko često dolaziš (ako dolaziš) u neugodne situacije?

Siniša: Neugodne situacije su svakodnevica fotoreportera. Neki ljudi instinktivno misle da napadaš njihovu privatnost makar si na ulici gdje nitko nema privatnosti. Najčešći su napadi javnih i poznatih osoba. Traže da ih se ne snima dok hodaju ili piju kavu na Cvjetnom trgu jer to ugrožava njihovu privatnost. Možda ih se ne smije vidjet u društvu određenih osoba pa ih to potiče na bijes i mržnju prema fotoreporterima.

Silvija: Kakvo je tvoje iskustvo u odnosu fotoreporter-urednik?

Siniša: U PIXSELL-u su urednici fotografije jako prijateljski raspoloženi te su voljni dati savjete o tome kako poboljšati kvalitetu same fotografije. Ipak u drugim agencijama ima urednika koji žive s nosom u zraku pa ih ne zanima kakve si fotografije donio s određenog snimanja. Onda nema odnosa između fotoreportera i urednika ili nekog daljnjeg poboljšanja kvalitete fotografije kao i unaprjeđivanja tehnika snimanja.

Silvija: Može li se danas živjeti od fotoreporterstva?

Siniša: Najbitniji segment je poznanstvo, ako znaš prave ljude koji te mogu ubaciti u dobar tim fotoreportera onda se može i živjeti od tog posla. Ako nemaš poznanstva u tim vodama, onda je jako dug put prema njima i prema samom življenju od tog posla. Recimo da se da živjeti i da su plaće fotoreportera relativno niske naspram situacija u kojima se radi, ali su dovoljne za natprosječni život u današnje vrijeme.

Silvija: Koja si nova saznanja stekao baveći se fotoreporterstvom ?

Siniša:  Pri ulasku u taj posao sva svoja znanja i vještine sam ostavio po strani i počeo od nule. Od samog kadriranja, korektne eksponiranosti fotografije, studijske rasvjete i postavke korektnog “white balancea” tako da sam ponovno sve učio od najboljih i profesionalnih fotoreportera.

Silvija: Koje je tvoje najpozitivnije iskustvo?

Siniša: Najpozitivnije iskustvo su prijatelji i poznanstva koje sam stekao tijekom raznih snimanja gdje smo zajedno čekali i po petnaest sati da se pojave određene osobe kako bi mogli kliknut nekoliko fotografija i otići se grijati na nekona neko toplo mjesto.

Jelena Viljevac

Facebook komentari:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>