Afera Watergate – najpoznatiji slučaj istraživačkog novinarstva,najduže čuvan izvor informacija i primjer ne cenzuriranog novinarstva

Većina je čula za poznatu „Aferu Watergate“ ali znate li što točno stoji iza svega i što je ta priča ostavila novinarstvu iza sebe? Možete li danas zamisliti skandal tako velik da ga ni sam predsjednik države više ne može zataškati? Možete li zamisliti da javnost ima toliku moć?

Sve je počeo suđenjem sedmorici ljudi koji su optuženi za ilegalnu provalu u sjedište Demkratske stranke 1972. godine u SAD-u. Mladi i do tada ne proslavljeni novinari The Washington Posta, Bob Woodward i Carl Bernstein dobili su zadatak da istražuju navedenu provalu, koja se dogodila u vrijeme predsjedničke kampanje. Smatralo se da se radi o običnom slučaju provale dok Woodward nije primjetio da su petorica uhićenih zapravo tajni agenti koji su povezani sa Bijelom kućom.Pratili su taj trag i otkrili kako Bijela kuća ima posebnu grupu tajnih agenata koji su bili zaduženi za ilegalno ometanje i špijunažu izbornog stožera Nixonova suparnika. Većina novina u to vrijeme ignorirala je činjenicu da je Nixon upleten u bilo kakve protuzakonite radnje najviše zbog straha od moći koji je on imao.

Tu nastupa Washington Post. Kada je otkriveno postojanje tajnih snimki kojima je Nixon snimao svog protukandidata on ih je odbio predati. Nijekao je bilo kakvu umiješanost u špijunažu i tajne poslove. Nakon otkrivanja tajne snimke Nixonu je ostavka bila jedina opcija. 1974. godine objavio je ostavku izjavivši kako se nada da će svojim potezom ubrzati proces ozdravljenja koji je Americi prijeko potreban.

 „Duboko grlo“

Najveća nepoznanica cijele afere dugo je bio tajni izvor koji je novinarima otkrio tajne podatke koji su aferu doveli do kraja, poznat kao „duboko grlo“. Godinama se nagađalo tko je „duboko grlo“ ali novinari su obećali kako će ga skrivati do njegove smrti. Ipak 2002. godine, nakon čak 33 godine Mark Felt sam je otkrio kako je to bio upravo on, a Woodward i Bernstein su to potvrdili.

Mark Felt bio je tadašnji pomoćnik direktora američke federalne policije FBI i nadgledao je istragu o provali u izborni stožer. Nakon smrti direktora FBI-a Edgara Hoovera, Nixon je na njegovo mjesto postavio Patricka Graya što je smetalo Felta. Vidjevši kako predsjednik pokušava zataškati aferu Felt je odlučio pomoći novinarima kao tajni izvor. Nixon je bez sudskog naloga odobrio prisluškivanje vladinih dužnosnika i novinara kako bi spriječio „curenje“ informacija.

O svome tajnom izvoru Woodward i Bernstein pisali su u svojoj knjizi „Svi predsjednikovi ljudi“ po kojoj je snimljen i jedan od  najpoznatijih filmova  Americi. Mark Felt umro je 2008. godine u 95. godini života kao najveća tajna u američkom novinarstvu kojeg je, zbog svega što je radio kao službenik FBI-a, politička ljevica tog vremena prezirala dok su se u isto vrijeme nepoznatom „dubokom grlu“ divili.

Koliko je novinar spreman ići kako bi zaštitio svoj izvor i zašto su spremni ići jako daleko? Novinar ovisi o svome izvoru. Ukoliko nema povjerenje izvora nema priču, a ukoliko nakon izdavanja priče izda svoj izvor mislite li da će mu se netko drugi više ikada povjeriti. Na ovu temu snimljeno je nekoliko filmova, a jedan koji na odličan način pokazuje koliko je važna zaštita izvora snimljen je 2008. godine pod nazivom „Nothing but the truth“ (Ništa osim istine).

Katharine Graham

Na čelu The Washington Posta u vrijeme afere bila je Katharine Graham, jedna od najpoznatijih novinarki na svijetu. Na mjesto urednika došla je nakon svog supruga koji je nakon razvoda doživio živčani slom i počinio samoubojstvo. Katharine kao urednica morala se dokazati više zbog toga što je žena, te je pokazala kako je više nego sposobna za taj posao. Sudjelovanjem u aferi Katharine je bila žrtvom jedne od najpoznatijih prijetnji u američkom novinarstvu.

John Mitchell, koji je radio za Nixona kao odvjetnik, 1972. godine nakon što je čuo kako će Wasington Post objaviti priču o aferi, zaprijetio je Katharine Graham okrećući svoju prijetnju na njene ženske atribute. (“Katie Graham’s gonna get her tit caught in a big fat wringer if that’s published.”)

To je dovelo do toga da je Katharine 1988. godine dala izjavu za CIA gdje je rekla kako „Živimo u prljavom i opasnom svijetu. Postoje neke stvari koje javnost ne treba znati, i ne bi trebala. Vjerujem kako demokracija cvijeta kada vlada može legitimnim koracima sačuvati tajne i kada mediji mogu odlučiti žele li tiskati informacije koje posjeduju.“ (izjava za CIA-a 1988. godine).

A kako je danas?

Na aferu se danas gleda kao na najvažniju u segmentu istraživačkog novinarstva. Istraživačkog novinarstva koje danas kao da se polako gubi. Postalo je najvažnije vrijeme objave informacije, pa se sve češće objavljuju nepotpune, neslužbene i krive informacije. Novinari imaju sve manje vremena za istraživanje cijele priče, jer je postalo važnije objaviti prvi nego objaviti više. Prikazivanje i otkrivanje cijele afere javnosti trajalo je dvije godine.

Danas je nažalost teško zamisliti da bi se netko toliko posvetio istraživanju samo jedne vijesti, jer za vrijeme dok jedan novinar istražuje drugi će objaviti nepotpunu informaciju i ona će nakon nekog vremena postati „dosadna“ za javnost. Istraživanje informacije, zaštita izvora i poštivanje njegovih želja, objektivno i potpuno izvještavanje samo su dijelovi onoga što je ostalo novinarstvu i budućim novinarima kao naslijeđe cijele afere.

Marina Kuleš 

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZEOGJJ7UKFM[/youtube]