Utorak , 21 Listopad 2014
Mali „Aspergeri” poput malih profesora – boluju od Aspergerovog sindroma

Mali „Aspergeri” poput malih profesora – boluju od Aspergerovog sindroma

Austrijski pedijatar Hans Asperger, koji je 1944. godine opisao djecu koja očigledno imaju normalnu inteligenciju, ali im nedostaje vještina neverbalne komunikacije, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju, ujedno je imenovao ovu bolest, koja je po njemu dobila ime.  Asprgerov sindrom ili samo- Asperger.

Sličnost s autizmom?

Iako je ova bolest gledana iz autističkog spektra, Aspergerov sindrom nije poput autizma.   Karakteriziran je poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim interesima i aktivnostima. Ono što ga čini različitim od autizma, je što kod Aspergera nema jezičnih teškoća, općenito nema zastoja u jezičkom i kognitivnom razvoju.

Liječnici su sve više skloni misliti da se radi o obliku autizma, ali bez govornih mana. Zanimljivo je kako   Aspergerov sindrom četiri do pet puta češće pogađa dječake, a najčešće se javlja nakon navršene 3. godine. Dijagnoza se najčešće postavlja između 4. i 11. godine života. Za cjelovitu ocjenu potreban je multidisciplinarni tim koji vrši promatranje uz pomoć više postavki, što uključuje neurološku i genetsku ocjenu, kao i testove za psihomotoričke funkcije, verbalne i neverbalne slabosti i jače strane, stil učenja i sposobnosti za samostalan život.

 „Postoje neke tipične odrednice; primarno su to poteškoće u društvenim situacijama, opsjednutost određenim interesima, ali za razliku od autistične djece, ona s Aspergerovim sindromom nemaju problema s govorom.“ Profesor McAbee iz bolnice u New Jerseyju.

Zanimljivost kaže kako oko 1 posto svjetske populacije ima barem neki oblik autizma, uključujući Aspergerov sindrom. U usporedbi s djevojčicama, dječaci imaju oko 400 do 500 posto više šansi da budu autistični. Obično barem jedan od roditelja ima neke karakteristike Aspergera u svojoj osobnosti, a čini se vjerojatnim da postoje i u generaciji djedova i baka.

Karakteristike Aspergera

Aspergerov sindrom (AS) je razvojni poremećaj obilježen nesposobnošću razumijevanja kako društveno međudjelovati. Neka ostala obilježja su nespretnost i neusklađeni pokreti, poremećaj društvenog kontakta s ekstremnom egocentričnošću, ograničenim interesima ili neuobičajenim zanimacijama, različitima od druge djece.

Djeca s AS-om imaju veću vjerovatnost za probleme sa spavanjem, uključujući teškoće s “padanjem u san”, česta noćna i ranojutarnja buđenja. Teško razumiju razne društvene signale poput šala, na primjer, i izbjegavaju izravan kontakt očima, a imaju poteškoća i s percepcijom facijalnih ekspresija. O

pćenito, djeca s Aspergerovim sindromom pokazuju vrlo malo izraza lica osim ljutnje i žalosti. Mnoga ova djeca imaju izvrsnu memoriju i glazbene talente te ih zanimaju jedno ili dva područja. Kada ih zanima određeno područje, o njemu znaju više nego profesori.

Jedan mlađi pacijent dr. McAbeeja je znao apsolutne sve o ruskoj povijesti s početka 19. stoljeća; drugi je bio stručnjak za podmornice, treći za luksuzne brodove. Teško ih je navesti da puno govore, ili da se više smiju i pokazuju kako se trenutno osjećaju. Mogu nadugo i naširoko razgovarati o omiljenoj stvari.

Djeca s Aspergerom sklona su boravku u “vlastitom svijetu” i zaokupljena sobom i svojim rasporedom. Nerijetko jednu te istu riječ ili rečenicu ponavljaju puno puta ne obraćajući pažnju na druge. Često traže vrlo kompicirana objašnjenja, koristeći se kompliciranim i stručnim fazama poput odraslih ljudi. Zna se da nije uzrokovan emocionalnim zapostavljanjem djeteta ili lošim roditeljstvom.

„Aspergerov sindrom je najteži poremećaj za dijagnosticirati”, objašnjava profesor Gary McAbee, direktor odjela pedijatrijske neurologije u bolnici JFK u New Jerseyju. Kad su simptomi blagi, jednostavno se pitate imali li dijete Aspergera ili je samo malo čudno”, kaže McAbee.

To zapravo govori kako oboljeli od ovog poremećaja ne moraju nužno biti uvelike drugačiji od drugih, već su im zanimacije usmjerene samo na jednu ili najviše vole biti sami, sa svojim mislima i u svom svijetu. Vjeruje se da je puno slavnih ljudi imalo ovaj sindrom, uključujući Alberta Einsteina, Thomasa Jeffersona, Antona Brucknera i Andyja Warhola. Čini se da dodir autizma često odgoji genijalca. S obzirom da je intelektualni razvoj prosječan ili čak iznadprosječan interes koji zaokuplja osobu mogao bi postati jednog dana njezina profesija.

Odnos sa oboljelima i liječenje

Ako imate dijete s Aspergerovim sindromom, velike su šanse da će ga i slijedeće dijete imati, no pozitivno je što ne prelazi s generacije na generaciju. Specijalizirani terapeuti za autistične poremećaje postoje, ali u većini slučajeva, roditelji su ti koji moraju najviše povući. Roditelji moraju popuniti praznine u nedostatku odgovarajućih programa radeći kod kuće s djecom. Terapija lijekovima preporučuje se samo u slučajevima ekstremnog ponašanja koje se mora kontrolirati. Ali ti lijekovi ne liječe uzroke ovog sindroma. Iako se neki simptomi mogu ukloniti lijekovima, glavni problem još uvijek ostaje.

Djeca s Aspergerom često imaju velikih teškoća s prepoznavanjem emocija. Ako se razljutite, dijete može izgubiti kontrolu jer nije u stanju nositi se s vašom ljutnjom i svojom vlastitom zbunjenošću u isto vrijeme. Kontrolirajte svoj karakter kad je dijete nespretno, tvrdoglavo ili frustrirano. U situacijama u kojima trebate biti čvrsti, snizite ton, usporite pokrete i čak recite djetetu što ćete učiniti prije nego to i napravite.

Nadalje, kod njih je prepoznatljiva osjetna preosjetljivost, te je važno imati na umu da nešto što je većini ljudi beznačajan podražaj osobama s Aspergerovim sindromom može uzrokovati veliku anksioznost, jer na primjer buku motora ili zvuk mora doživljavaju  pet puta jačom nego ostali. Što se tiče nasilja, većina dokaza ukazuje da djeca s AS-om puno češće budu žrtve nego krivci.

Liječenje je simptomatsko i rehabilitacijsko i uključuje psiho-socijalne i psiho-farmakološke intervencije kao što su: psihoterapija, edukacija roditelja, promjena ponašanja, vježbanje društvenih vješina, edukacija ili primjena lijekova (psihostimulansi, antidepresivi). Također je povećan rizik za razvoj psihoza ili poremećaja raspoloženja kao što je depresija u kasnijim godinama.

Kako bi populacija kojoj nije dijagosticirana ova, kako kažu, posebnost, shvatila razmišljanje onih koji ga imaju, zanimljivo je pročitati jednu rečenicu s foruma gdje mladić objašnjava ono, što ga svakako čini drugačijim. A da ta posebnost, ne mora nužno biti loša.

„Sve u svemu, bilo je jako, jako puno izazova i još uvijek ih ima. Još uvijek moram prvo u glavi odvrtiti što ću i kako reći kad kupujem npr. maramice na kiosku. Srećom, uspio sam se riješiti anksioznosti koja me pratila. Da me netko prije pitao bih li htio biti uobičajen, rekao bih da. Sad kažem ne jer se teško mogu zamisliti drugačijim, naučio sam se nositi sa svojim specifičnostima. Uspješno radim, imam nekoliko prijatelja i to je jednostavno to.“

Ines Marinac

The video cannot be shown at the moment. Please try again later.

Facebook komentari:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>