03 Svibanj 2012
Plemeniti čin – posvajanje djeteta

Često čujem izreku koja kaže da su djeca najveće blago koje čovjek može imati. No, nažalost neki parovi ne mogu imati vlastitu djecu i tada se odlučuju za korak – posvojiti dijete. O posvajanju nisam znala mnogo. Prve asocijacije bile bi mi poznati parovi koji posvajaju djecu, poput Angeline Jolie i Brada Pitta. Također, znala sam da se radi o teškom i dugotrajnom postupku i da je Hrvatima teško kada krenu s tom procedurom. Istraživajući po internetu naišla sam na to da je čak lakše posvojiti dijete iz druge države. Na primjer, poznat je slučaj iz 2009. godine kada je Hrvatica posvojila djevojčicu iz Etiopije. No, najprije, nekoliko riječi o samome posvajanju.

Pojam, cilj i povijest posvajanja

U odredbi čl. 123. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona sadržana je definicija posvojenja:

„Posvojenje je poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo. Posvojitelji posvojenjem stječu roditeljsku skrb.“

Znači, posvojenje je obiteljskopravni institut kojim se pravnim putem zasniva roditeljski odnos između tuđeg maloljetnog djeteta (posvojenika) i punoljetne osobe (posvojitelja), i to pravnim aktom nadležnog tijela.

Podrijetlo posvojenja, u njegovoj najranijoj formi, dijelom je i religijskog karaktera. Razlog je u tome jer se u davnim vremenima vjerovalo da je onaj tko umre, a iza sebe ne ostavi potomstvo koje bi mu odavalo pogrebne počasti, osuđen na vječnu usamljenost u zagrobnom životu, te je posvojenje često predstavljalo izlaz iz takve beznadne situacije.

Posvojenje je neminovno nosilo biljeg vremena i obilježja društvenog uređenja u kojem je postojalo. Njime su se kroz povijest postizali različiti ciljevi, na primjer osim borbenog i radnog jačanja gensa i produženja obitelji, služilo je i kao osnova za stjecanje nasljednika, postizanje egzistencijalno sigurnije starosti, poboljšanje položaja izvanbračne djece, čak i oslobođenje od ropstva. Sama tradicija posvojenja kao pravnog instituta seže daleko u povijest. Detaljno razrađene odredbe o posvojenju nalaze se u zakonima koji potječu još iz starog vijeka.

Posvojenje kroz povijest nosi mnogo zanimljivosti. U asirskom i babilonskom pravu služilo je ne samo za uspostavljanje roditeljskog, nego i srodničkog odnosa. Netko je mogao biti posvojen ne samo kao sin ili kći nego i kao brat, unuk, pa čak i kao otac. Posvojenik je posvojenjem stjecao ista prava na nasljedstvo kao i biološka djeca, ali ne na njihovu štetu.

Kod Franaka je postojala ustanova pod nazivom affatomia ili kod nordijskih naroda aeteleiding, a kojima se omogućavalo stvaranje nasljednopravnih veza između oca (posvojitelja) i izabranog sina (posvojenika), ali ne i između posvojenika i posvojiteljevih srodnika. Stare simboličke forme primjenjivane u takvim postupcima (šišanje kose, predaja oružja i sl.) tijekom vremena nestaju, te se pod utjecajem rimskih i germanskih ideja razvija posinjenje. Ono je imalo ugovorni karakter, a posvojitelj je morao biti barem 18 godina stariji od posvojenika.

Nakon srednjovjekovnog zatišja posvojenje je obznanilo svoj povratak u legislativu (francuski Građanski zakonik, njemački Građanski zakonik, švicarski Građanski zakonik i dr.) u ranijoj je fazi kapitalizma posvojenje imalo isključivo za cilj produžetak obitelji. Posvojitelj je morao biti osoba bez djece, vrlo visoke starosne dobi, a posvojenik je, čak sve do Prvog svjetskog rata uglavnom morao biti punoljetna osoba. Tijekom vremena cilj posvojenja se i dalje mijenjao. Nakon Prvog svjetskog rata ono sve jasnije postaje najpotpuniji oblik pružanja pomoći velikom broju ratne siročadi.

Posvojenje objedinjuje dva interesa, dva ljudska dobra, dva cilja koja su komplementarna. Pravnim jezikom ono objedinjuje dva prava: pravo čovjeka na roditeljstvo i na osnivanje obitelji na jednoj strani i odgoj u obitelji na drugoj strani. Nakon Drugog svjetskog rata, ta dva ljudska prava konačno su konstituirana i definitvno pravno zaštićena međunarodnim globalnim i regionalnim pravnim aktima.

Posvajanje u Hrvatskoj

Godine 1947. donesen je savezni zakon o usvojenju koji je vrijedio na području cijele bivše Jugoslavije. Okolnosti u kojima je taj Zakon donesen rezultirale su činjenicom da su mnoga njegova pravna rješenja predstavljala prepreku povećanju broja posvojenja. Zakon o izmjenama i dopunama tog Zakona od 1965. koji je postao ujedno i Osnovni zakon o usvojenju inkorporirao je niz kvalitetnih pravnih rješenja u vezi s tim institutom, ali naravno uvijek ima i manjkavosti i poteškoća. Brojne novosti u pravnom pristupu posvojenju u odnosu na ranije važeći Zakon o braku i porodičnim odnosima unio je Obiteljski zakon Republike Hrvatske koji se primjenjivao od 1. srpnja 1999. godine. Još znakovitije promjene donosi Obiteljski zakon donesen 2003. godine. Izmjene se mogu svrstati  u tri skupine: uvođenje samo jednog oblika posvojenja (s različitim pojedinim učincima prema potrebama konkretnog slučaja), prilagodljivija dobna razlika s obzirom na dob posvojiteljskog para, te bolja zaštita  privatnosti posvojiteljske obitelji, osobito s obzirom na biološke srodnike djeteta.

No, da se maknem sa zakona i  krenem na situaciju u Hrvatskoj.  Unatoč velikom interesu za posvajanjem djece, taj proces je veoma često dugotrajan i kompliciran. Ponekad su problem roditelji koji se ne žele odreći roditeljskih prava,  dijete im za to vrijeme odrasta u domu za nezbrinutu djecu, a potencijalni posvojitelji gube bitku s vremenom i godinama jer zakon propisuje dob do koje se može posvojiti dijete.

Prema Obiteljskom zakonu, postupak za posvojenje po službenoj dužnosti provodi centar za socijalnu skrb mjesta prebivališta ili boravišta djeteta. Prije pokretanja postupka osoba koja želi posvojiti mora zatražiti od centra za socijalnu skrb svojega prebivališta mišljenje o podobnosti za posvojenje. Centar za socijalnu skrb trebao bi izdati mišljenje u roku dva mjeseca od zaprimanja zahtjeva. Ako je od izrade mišljenja o podobnosti za posvojenje do pokretanja postupka proteklo više od godinu dana centar za socijalnu skrb koji provodi postupak za posvojenje preispitat će bez odgode jesu li se promijenile okolnosti. Zakon propisuje i kako je u postupku posvojenja javnost isključena.

Za posvojenje nije potreban pristanak roditelja koji je  lišen roditeljske skrbi, te koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti. Također, posvojitelji, za razliku od bioloških roditelja, moraju unaprijed pružiti garancije da posjeduju osobine i kvalitete koje će ih učiniti dobrim roditeljima. Na internetu sam naišla na podatak kako se skoro 4 000 Hrvata nada posvojenju djeteta, ali kako naš državni aparat uporno drži djecu u domovima više od 1 600 potencijalnih posvojitelja čeka preko tri godine. na početku članka spomenut je jedan slučaj posvajanja iz 2009. godine. U pitanju je priča jedne zagrebačke obitelji koja je posvojila djevojčicu iz Etiopije.

Protiv krute hrvatske birokracije…

Kako bi izbjegla hrvatsku dugotrajnu proceduru posvajanja, obitelj Roginić odlučila je posvojiti dijete iz inozemstva. Cjelokupna procedura trajala je skoro godinu dana. Odlučili su se za djevojčicu iz Etiopije. Ondje djeca prvo idu u državni dom bez obzira jesu li napuštena ili im se znaju roditelji. Nakon dva mjeseca, ako nitko ne pita za dijete, ono može na posvojenje.  Za djecu kojima se znaju roditelji, to je rok da se roditelji eventualno predomisle i u pravilu njihova procedura traje devet mjeseci. Na sudu u Etiopiji bila je prisutna i biološka majka djevojčice, koja se odrekla roditeljskih prava, a koja je sudac prenio na novu obitelj. Djevojčica Hana do posvojenja je bila u domu, jer njezina majka radi bolesti nije mogla brinuti o njoj. Priča ove obitelji malo me rastužila – tijekom pokušaja posvajanja nailazili su na između ostaloga i na ponude za trgovinu djecom: „Vjerujte, ima svega… Od toga da vam “dostavljaju dijete” bez ikakva dokumenta ili sudskog procesa do agencija bez pravog direktora ili adrese. Pravi užas…“

Nepojmljivo mi je da se tako nešto može događati sa djecom, ali nažalost događa se. Također, iako je lijepo što je navedena obitelj uspjela posvojiti djevojčicu iz inozemstva, rastužuje činjenica da na posvojenje u Hrvatskoj čeka velik broj djece koja sanjaju o obitelji. Uvijek ostaje ta činjenica da preko tisuću hrvatskih mališana noću tuguje u domovima, dok, s druge strane, preko 1600 potencijalnih posvojitelja čeka dulje od tri godine na posvojenje. Koliko to ima smisla? Radi silnih zapreka mnogi divni ljudi koji predstavljaju potencijalne posvojitelje ne mogu do djece.

Jedan od podataka na koji sam naišla glasi kako se godišnje u Hrvatskoj posvoji približno 150 djece. U dječjim domovima u Hrvatskoj nalazi se oko 2000 djece mlađe od 18 godina, no od njih samo je dvjestotinjak djece mlađe od sedam godina. Obiteljski zakon kaže da posvojitelj može biti osoba u dobi od 21 do 35 godina i uz to od posvojenika mora biti starija najmanje 18 godina. Nakon što par ili pojedinac odluči posvojiti dijete, obraćaju se spomenutom nadležnom centru za socijalnu skrb. Centar provodi socijalnu i psihološku obradu potencijalnih posvojitelja i na temelju provedene obrade donosi mišljenje o sposobnosti za posvojenje.

 „Djeca vas ne čine roditeljem kao što vas klavir ne čini pijanistom.“  Michael Levine

Jedno od elementarnih djetetovih prava jest i pravo djeteta na život sa svojim roditeljima, ali to pravo podliježe nekim ograničenjima pravne ili (i) faktičke prirode. Ograničenje prava na život uz roditelje predstavlja dijelom i slučaj posvojenja djeteta. Davanjem djeteta na posvojenje ono prestaje živjeti sa svojim roditeljima i prekidaju se sve njihove veze, ali dijete zasniva životnu i obiteljsku zajednicu s odgovornijim osobama – posvojiteljima.

Ključni kriterij za posvojenje djeteta je njegova dobrobit što je ujedno i središnje načelo Konvencije o pravima djeteta usvojene na Glavnoj skuštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine. Pri donošenju svih odluka ili izvršenja postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu kao skupinu, najvažnija mora biti upravo ta dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj. Tako kaže Konvencija. No, zanimljivo je pitanje na koje sam naišla na internetu – da li naš Obiteljski zakon pogoduje posvojiteljima ili posvojeniku? Posvojenje djeteta je zaista tema o kojoj bi se moglo naširoko raspravljati. Ono što o toj temi mogu zaključiti je to da svako dijete ima pravo na toplinu roditeljskog doma. Zakoni bi trebali više ići u prilog tome da djeca brže dospiju ljudima koji bi im pružili sve što im je potrebno, najvažnije od svega – dom i ljubav.

„Uz interes posvojitelja da posvojenjem realiziraju svoje roditeljske porive i želje, te interes djeteta da u obitelji posvojitelja ostvari pravo na sigurnost i odgoj u obiteljskoj sredini, da ostvari svoje pravo na suživot uz roditelje-posvojitelje koji će mu pružiti istinsku roditeljsku ljubav i sigurnost, svakako je nezamariv i interes društva za posvojenje. Svaka društvena zajednica zalog svoje sigurnosti, prosperiteta i opstojnosti mora tražiti samo u sretnom pojedincu i stabilnoj obitelji. Posvojenje je ponekad najkvalitetniji način za ostvarenje takvog cilja.“

Ana Božičević

Jelena Viljevac

Facebook komentari:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>