14 Siječanj 2012
Svaka medalja ima dvije strane: EU za i protiv

Ulazak u EU i ostanak po strani važan je događaj u povijesti hrvatskog naroda i to ukupno  uzmimo 5. po redu.

1. smo 1102. potpisali personalnu uniju sa Ugarskom i kraljem Kolomanom,  zatim smo zajedno s Mađarskom potpali pod Tursku, da bi 1816. ušli u zajednicu Austro-ugarske monarhije, a pritom je primorski dio bio pod Venecijom.

Nadalje tu nije kraj jer 1918. završetkom 1. svjetskog rata raspada se Austro-ugarska monarhija i time se Hrvatska još jedan put odlučuje za ulazak u zajednicu ovaj put s Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom koja kasnije postaje Kraljevina Jugoslavija, a krajem 2. Svjetskog rata federalnom jedinicom Jugoslavije.

Upravo iz povijesnih razloga nije za osuditi strah i oprez hrvatskog naroda s kojim gledaju na ulazak svoje države u još jednu zajednicu. Naravno, napomenimo kako je ovo prilika bolja nego bilo koja u cijeloj hrvatskoj povijesti koja se pružila ovoj maloj zemlji, no što je s uzrečicom „svaka povijest se ponavlja...“

Kako ne bismo srljali kao guske u magli i ovaj put odlučili ispravno, potrebno je pogledati činjenice i brojke te racionalno odlučiti koja je bolja opcija. Međutim, svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ova europska nije potpuno sjajna, ali glupo je tražiti dlaku u jajetu u svim mogućnostima koje nam se pružaju pogotovo kad se radi o nekima koje su povjesnog značaja.

Kad bi zaokružili DA

Hrvatska je relativno mala zemlja srednje Europe koja ima populaciju od 4, 29 milijuna ljudi što je duplo manje od broja stanovnika Londona. Također, njezin geografski smještaj i prometna povezanost čini je sastavnim dijelom Europe „u koju ona želi ući“ dok joj povjesno oduvjek pripada. Nadalje, put Jadrana je najkraći put od zapadne Europe do Crvenog mora, što dodatno povećava našu prometnu važnost i svrhovitost da budemo dio Europske unije.

No, pustimo geografiju i bavimo se brojkama i onime što nas očekuje. Činjenica je kako Hrvatska od ukupnog prometa prema svijetu 4/5 otpada upravo na zemlje Europske unije. Iako većina ljudi gunđa kako je loša situacija moramo biti svjesni kako je tome jedan od razloga što samo malo više od 2 milijuna ljudi radi i time prehranjuje ostatak države što je polovica. Uz sve to mirovine su jedne od većih u Europi, ali je druga stvar to što velika većina ljudi nije osigurala punu mirovinu svojim stažom.

Iz svega se zaključuje kako je 25% hrvatskog naroda u mirovini, dok je abnormalno velika brojka od malo više 300 000 ljudi nezaposlena. Naravno, iz toga se mogu još razviti insinuacije i prosudbe traže li svi ti ljudi uopće posao i žele li ga usitinu naći budući na dobro pozantu krilaticu poštenog hravtskog čovjeka „radi što manje, zaradi što više.“

 Je li tako svima?

Vrlo loša ekonomska situacija ne ostavlja nam mnoge mogućnosti, a rješenja se traže u najkraćem roku. Jedno je sigurno da i Europa pogođena krizom nije više onako snažna kao što je bila prije 10 godina i neke stvari bitno su se izmjenila. A gdje nisu?

Većina kontinenata je pogođena, možda ne u toj mjeri ali sigurno se osjete razlike. Pa i Kina koja je proglašavana novom svjetskom velesilom osjeća danak krize u tome što je izgradila 65 milijuna stanova, no gospodarskom krizom nema ih tko otkupiti. Primjer je grad Kangabashi koji sad zjapi prazan u kojem živi svega 20 tisuća ljudi i poprima nadimak „grad duhova“.

To nije jedini primjer golemih projekata, a 12 posto kineske ekonomije otpada upravo na nekretnine, dok 13 posto otpada na građevinski materijal, kućanske aparate i usluge. Slomom kineskog tržišta nekretnina Kina bi doživjela veliki udarac, a imamo na umu da se radi o brzorastućoj sili koja se sprema pokoriti Ameriku i baciti je na koljena. Iz čega proizlazi da ovo nije kriza samo bijelog čovjeka već svjetskih razmjera.

Druga strana priče

Koji su argumenti protiv ulaska? Pa možda jedno od najvažnijih koje brine hrvatske građane jest zasigurno pitanje suvereniteta i teza kako ćemo mi o nečemu odlučivati ako će nas jedna Njemačka brojčano uvijek nadglasavati.

Istina je da se sve važnije odluke donose konsenzusom te će glas Hrvatske vrijediti isto koliko i glas Njemačke. Nadalje, potrebno je imati na umu kako će biti udaraca i da će ih hrvatsko gospodarstvo, a kroz njega i narod sigurno osjetiti. Kriza se mora prevladati i time nam nije stran pojam stezanja remena.

Moguć je i dolazak poskupljenja na miljeko, kruh i lijekove no, tko nam jamči da se to nama neće dogoditi i bez ulaska u Europu i tko je dao alternativu kako bi Hrvatska rješila svoju situaciju bez ulaska? Ili možda tog plana nema?

Istina je od kad je Hrvatske države postoje i težnje da ona jednom postane članicom Europske unije, sad kad konačno imamo trenutak da to postanemo sad ipak sumanjamo u to iako su svi zakoni prilagođavani EU standardima, cjelokupni obrazovni sustav, zdravstvo… a sad ne želimo napraviti korak tamo gdje smo se spremali od kad postojimo. Naravno, da će biti rezova i udaraca, ali bilo ih je i dosada i u kojem trenutku je Vlada informirala građane što ako ne uđemo? Tko će rješiti naše dugove i spasiti nas iz krize. Odgovor je jasan samo mi sami si možemo pomoći no kako nemamo kulturu rada i politički moral to će biti vrlo teško.

Ovdje, nam međutim ne mogu pomoći ni Europska unija ali ni ostanak po strani. Također, postoje pitanja kako ćemo se mi nositi s velikim igračima na tržištu kada ondje vlada samo jedan zako „tko jači tlači“. No, ako postoji činjenica da je 4/5 našeg prometa upravo usmjereno prema Europskoj uniji ne bi li bilo bolje raditi iznutra i onda već odlučivati o nekim stvarima koje nas se direktno tiču,a sada ih slušamo ispred zatvorenih vrata?

Mi smo krojači svoje sreće…

Odluka nije nimalo lagana, kao ni bilo koja druga u koliko želimo postupiti na pravi način. Europska unija nije samo politička zajednica već i sigurnosna zajednica. Period od 60 godina mira treba uliti povjerenje i malo samopouzdanja.

Nadalje, najviše sredstava odvaja se za poljoprivredu no, te povlastice će moći iskoristiti samo oni koji se budu udruživali i stvarali krupniji kapital.

Naposljetku, cijeli svijet se udružuje. Amerika s jedne strane, Kina i japan s druge strane koji sada pregovaraju o zajedničkoj valuti juanu, Europa s treće strane. Pitanje je želimo li biti izvan svega toga jer moramo imati na umu da nismo jedna Švicarska, Finska ili Švedska koje ne ovise o nikome koje imaju sređene sustave i funkcioniraju konkurentno upravo tako kao pojedinci.

Smatram kako je Hrvatskoj dobrodošla potpora velikih igrača poput Italije, Španjolske, Njemačke… Raspad unije ne bi se trebao dogoditi u skorije vrijeme jer same države G8 neće to dopustiti prvenstveno zbog sebe jer imaju vlastite koristi i primile bi prevelike udarce koje bi bili svjetskih razmjera.

Vana Babić

Jelena Viljevac

Facebook komentari:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>